padaj silo i nepravdo

O ideji da bi žena mogla silovati drugu ženu ili je seksualno zlostavljati rijetko se razmišlja i razgovara, a većina zajednica teško će priznati da takav oblik nasilja uopće postoji, stoga se on uvelike poriče i skriva diljem lezbijske populacije. Taj element queer kulture prepreka je prihvaćanju da je nasilje u lezbijskim vezama moguće, a mogućnost da bi seksualne zlostavljačice mogle biti žene općenito se ne prihvaća.

Taj vječni mit podrazumijeva da one nisu sposobne zlostavljati, silovati ili pak seksualno maltretirati suradnice/ke na poslu. Time se žrtvama čini velika nepravda i one često šute, ne tražeći pomoć. Brojne žene žrtve istospolnog nasilja rijetko govore o tome. Preciznije, samo će jedna od deset priznati ili prijaviti da joj se takvo što dogodilo. S druge strane, oko 30% ispitanica koje su sudjelovale u studijama (Brand & Kidd, 1986: Duncan, 1990: Walder-Haugrud & Gratch, 1997) priznale su da su ih silovale druge žene.

Kako to da onda, uz toliki broj žrtava istospolnog silovanja, nitko nikad o tome ne govori? Takve stvari nećete pročitati u lezbijskim i gay magazinima, a još manje ćete ih čuti u vijestima. Je li to zato što žene općenito o tome šute ili razlog možda leži u društvenoj nevidljivosti lezbijki? Istraživanje provedeno na 70 žena žrtava istospolnog seksualnog nasilja (Girshick 2002) je pokazala kako one zapravo nikad nisu ni pomislile da bi ih mogla silovati druga žena. Lezbijke na takvo što jednostavno nisu bile spremne. Nakon toga mnoge od njih vjerovale su kako to nije moglo biti silovanje jer ono podrazumijeva isključivo penetraciju penisom. Kad su počele shvaćati da su doista silovane i potražile pomoć, ispostavilo se da nisu mogle doći do valjanih informacija te da se praktički nijedna institucija i/ili udruga ne bavi takvim problemima.

Lezbijska i feministička zajednica teško prihvaćaju postojanje istospolnog seksualnog nasilja među ženama. One koje još uvijek njeguju mitove o toj temi djeluju loše na oporavak žrtava zbog čega se one osjećaju još više zbunjene i izolirane. Podcjenjivanje emocionalnog stanja žrtve ili otvoreno nijekanje nasilja rezultiraju osjećajem stida tako da one ne žele razgovarati s feminističkim udrugama te prijateljicama i partnericama, a sve to dovodi do segregacije mreža za podršku žrtvama silovanja, kao i samih žrtava. Mitovi iza te kulturalne nepravde evidentno štite sami sebe. Strah od gubitka teško stečene reputacije "lezbijske utopije" još više može stigmatizirati već ionako stereotipiziranu zajednicu.

Osvrnimo se na neke od mitova koje podržavaju neke lezbijske/feminističke zajednice:
– lezbijske veze su skladne i nenasilne
– većina lezbijki prihvaća osnovne feminističke sustave vjerovanja i stoga nisu sposobne silovati
– podizanje svijesti o ovom problemu naštetilo bi imidžu ionako stigmatizirane populacije
– žena ne može silovati drugu ženu
– to je samo seksualni napad, a ne silovanje
– u 9 od 10 silovanja napadači su muškarci
– lezbijsko silovanje postoji, ali se događa izuzetno rijetko

Ta popularna uvjerenja razlozi su zbog kojih žrtve rijetko – ako ikad – progovaraju o tom specifičnom obliku nasilja. Upravo zato postoji velika potreba da razne ženske udruge i grupe za potporu to uzmu u obzir i shvate da žrtve istospolnog nasilja imaju manje mogućnosti i gotovo nikakvu podršku. Premda feministice i lezbijke očito gaje predrasude prema istospolnom nasilju, stanje u heteroseksualnoj zajednici po tom je pitanju još i gore. Evo i nekih uobičajenih mitova u koje vjeruje potonja:

– sve lezbijke su feministice i silovanje im je samo po sebi odbojno
– lezbijke su divlje i promiskuitetne, pa to i zaslužuju
– seksualno zlostavljanje između lezbijki ne postoji
– sve lezbijke vole B/D S/M i seksualne igračke pa je silovanje zapravo samo role playing
– žrtva uživa u istospolnom silovanju
– silovanje prstima, šakama, igračkama ili predmetima nije silovanje
– lezbijke ne prakticiraju analni seks
– istospolno silovanje događa se samo homoseksualcima

Osim spomenutih (pogrešnih) vjerovanja, postoji još jedan mogući razlog zašto žrtve ostaju u tišini – mnoge od njih ne nalaze riječi kojima bi opisale to što su doživjele i tako to postaje gotovo neizrecivo. Uvjerene su da žensko-žensko silovanje nije moguće pa se nije ni dogodilo.

Silovanje je nerijetko povezano i s nasiljem u lezbijskim vezama. Većina žena koja su pretrpjele silovanje od strane svojih partnerica priznale su i mnoge druge znakove zlostavljanja u svojim vezama, uključujući – između ostalog – fizičko nasilje, praćenje i igre moći. 50% lezbijki koje su bile u nasilnim vezama priznaje da su ih partnerice (i) silovale.

Feministički pokret zapravo ne priznaje postojanje nasilja u lezbijskim vezama, no po tom je pitanju on općenito krut i često ne prepoznaje seksualnu stranu zlostavljanja. Feministice su tek odnedavna svjesne postojanja nasilja u lezbijskim vezama te se i same bore kako bi prepoznale potrebe i razlike između heteroseksualnog i lezbijskog nasilja. To nameće neka druga pitanja: ima li razlike između muškog i ženskog silovanja? Ako ima, kakve su potrebe žrtava ženskog silovanja? Očito je da postoji potreba za podizanjem svijesti jer većina savjetovališta nema dovoljno znanja o tom problemu, a postoje i fizičke razlike između te dvije vrste nasilja. U usporedbi s heteroseksualnim silovanjem, žene žrtve istospolnog seksualnog nasilja mogu se susresti sa sljedećim problemima:

– zlostavljanje se može manifestirati u suptilnim oblicima i kao takvo je teško prepoznatljivo
– žrtvi je na raspolaganju manje institucija kojima se može obratiti za pomoć
– stvarno fizičko nasilje nad žrtvom može varirati u intenzitetu i obliku (npr. uporaba seksualnih igračaka)
– ako je žrtva heteroseksualka, to može rezultirati dodatnim problemima, primjerice homofobijom
– članovi obitelji i prijatelji ne znaju da je žrtva lezbijka
– žrtva ne može naći utočište u vlastitoj obitelji jer je izopćena zbog homofobije
– pravni sustav ne poznaje takav oblik nasilja
– manje su šanse da će žena žrtva istospolnog silovanja dobiti podršku te da će joj se uopće vjerovati

Lezbijke i biseksualke su dvostruke mete kad je posrijedi seksualno nasilje. Realno gledano, mogu postati metama seksualnog napada nasilnih muškaraca, homofoba i drugih žena. Predrasuda da butch ili dominantne lezbijke ne mogu biti silovane i da se to događa samo submisivnim ženama tijekom b/d i s/m seksa uvelike doprinosi mučnoj šutnji žrtava.

www.rainbowhope.org